Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića Zagreb

TKO? ŠTO?....... 7.c i 8. c

KOGA? ČEGA?...... Radi zabave i (ipak) nekakvih saznanja.

KOMU? ČEMU?..... Vama, kako biste doznali i poželjeli vidjeti.

KOGA? ŠTO?...... Vidjeli smo Salonu, Split, Metković...

OJ! EJ!..... Mama, tata, ne znam želite li znati baš sve...

O KOMU? O ČEMU...... O našem putovanju.

S KIM? ČIM?..... S našim profesoricama. Busom.

Dakle....krenimo od samoga početka, kako i priliči jednom, nazovimo ga, izvješću. 

Nastavi čitati pod [više]

Sedam je sati ujutro, 18. svibnja 2017. godine. Sjedamo u autobus. Vozač je simpatični Zagorac, vodičica mlada, zgodna, nenametljiva Matea. Jutro je prekrasno, prognoza još bolja. Sve upućuje na jednu ugodnu terensku nastavu. Putujemo (uz nekoliko zaustavljanja na pumpama) prema Saloni. Ona je naša prva stanica. Stigli smo u vrijeme najvećeg zvizdana. Nekako je to postalo pravilo za Salonu. Ondje se, naravno, nemamo kamo skloniti od sunca pa se štitimo svim mogućim sredstvima – kapama, sunčanim naočalama, kišobranima koji glume suncobrane, šiltericama itd. No, sve se to da izdržati kad znaš po čemu hodaš. Znaš (ili tek spoznaješ) da kročiš stazama nekih dalekih stanovnika tog predivnog mjesta. Zaustavljamo se na svakom koraku, malo istražujemo, fotografiramo i bilježimo svoje tragove.

Naša sljedeća stanica je Split. Uvijek poseban, uvijek zanimljiv za gledati i slušati. Prolazimo Dioklecijanovim podrumima, zaustavljamo se na Peristilu, šetamo uskim uličicama „najlipšeg grada na svitu“. Činilo nam se prekratko. I bilo je. Neki su stigli nešto pojesti, neki nisu. Neki su, prema dogovoru, stigli na vrijeme, neki nisu. Ali, dobro. Kratka jezikova juha, malo durenja, sjedanje u bus i odlazak prema Meštovićevoj galeriji. A ondje? Rijetka ljepota, mir, veličina i genijalnost čovjeka za kojeg ponosno možemo bilo gdje u svijetu reći da je naš. Zanimljivost je da se baš toga dana slavila obljetnica galerije pa smo počašćeni zgodnom igricom koja je svakome donijela mali dar, uspomenu na ovo prekrasno mjesto. Lagana šetnja do Meštrovićevog kašteleta, sjetan pogled prema moru i...pozdrav Splitu.

Po dolasku u Metković svima je bilo jasno da te noći nećemo ni brzo ni jednostavno zaspati. Naime, u našem hotelu, hotelu Narona u samom centru grada, održavao se predizborni skup jedne političke metkovske opcije. Lokalni su izbori na vratima i ništa se ne prepušta slučaju. Hm...dok pjevaju i galame oni, možemo i mi... Pa smo se poslije večere malo zanijeli. Boravak na otvorenom bio je moguć do 23.00 sata (ipak se radi o djeci mlađoj od 16 godina). Nakon toga slijedilo je druženje po sobama. Malo kartanja, malo druženja, zujanja poput mladih mušica, tapkanja po hotelskim hodnicima u pidžamama i čarapicama... Stvar se kod nekih malo odužila pa je takvima jutro došlo nekako prebrzo.

Drugi je dan. Jednako lijep kao i prvi. Nakon doručka i kupnje grickalica i prijeko potrebne tekućine za put, odlazimo prema Arheološkom muzeju u mjestu Vid. Još jedno posebno mjesto koje te ostavlja bez riječi svojom ljepotom. Teško je zamisliti da je na istom mjestu još nedavno bila štala jedne obitelji koja nije imala pojma kakvom se vrijednom travicom hrani njihovo blago. Blago na blagu. Svakako vidjeti jer ne može se opisati.

Na samome kraju našega putovanja – čisti užitak. Vožnja lađama Neretvom. Zelena u svim nijansama, žuta, bijela, modra... boje koje upijamo kao da ih što duže želimo zadržati u sjećanju. Jer naše lađe polako nas voze prema posljednjoj stanici ove terenske. Ručamo, pomalo umorni ali zadovoljni krećemo svojim kućama.

Čega ćemo se sjećati? Lijepog vremena? Mjesta koja ćemo sigurno posjetiti još koji put u životu? Vožnje u busu? Neprospavane noći? Možda.

Sjećat ćemo se smijeha, lijepe riječi, zajedničkih trenutaka, zagrljaja na fotografijama, skupine ljudi koji su ti u nekim (vrlo bitnim) trenutcima života bili vrlo važni...

Zagreb. Bogišićeva 13. Roditelji koji od umornih putnika očekuju iscrpno pripovijedanje zgoda i nezgoda. Rastanak do sutra. A u zraku visi i neki drugi rastanak koji će biti lakši i ljepši baš radi ovakvih zajedničkih trenutaka.

Malo je tužno na kraju, ali kakav bi to bio završetak da nije bar malčice tužan. Zbog toga i vrijedi reći: Ništa mi neće ovi dan pokvarit....

Melita Kuntić